Čitao sam sećanja Alberta Špera (1905 – 1981), koji je spočetka bio omiljeni arhitekta firera (đavoljski talentovan), a zatim je promenio profesiju i postao ministar vojni (vrlo efektivan).
Ti memoari su široko poznаti.
Najčešće od svega kod nas citiraju prepričani razgovor sa Hitlerom o Staljinu. Šper piše da se Adolf o Josifu izjašnjavao sa velikim poštovanjem, video je u njemu srodnu dušu i zato je naredio da se dobro postupa sa zarobljenim Jakovom Džugašvilijem.
Razgovor se dešava na vrhuncu žestokih bitaka na Istočnom frontu, i tada firer prozbori kako razmišlja da posle pobede ostavi Staljina kao vladara, zato što taj čovek ume odlično da upravlja s Rusima.
Van svake sumnje upečatljiv odlomak.
Tera na razmišljanje. Ali mene je u knjizi zlatnog dečaka, prvog učenika iz svih predemeta, najviše od svega porazila ne očigledna solidarnost među monstrumima, već sam Šper. Tačnije, neverovatna trepeljivost njegovih osećanja u odnosima sa Hitlerom. Centar zbivanja u knjizi je briga zbog toga što idol ili pomazi po glavi i počeše po uhu, a onda iznenada udari papučom po nosu.
Mada to nije pseća, već pre više ženska, čak devojačka, privrženost.
S tim u vezi sam počeo da razmišljam o tome da svaka diktatorska vlast priznaje postojanje samo jednog rasplodnog mužjaka. Zbog toga u vladarevoj sviti mogu opstati i preživeti samo saborci koji se ponašaju nemuževno. Vertikala vlasta je moguća (i uopšte primetna), samo onda kad je okružena izohipsama. Svaka manifestacija muškog ponašanja je pogubna za karijeru, a ponekad i za život. Pozdravlja se i nagrađuje samo dobrovoljna samokastracija. Nije slučajno u staroj Kini, gde je postojala najdrevnija, proverena vremenom, institucija centralizovane vlasti, da su karijeru pri dvoru mogli da naprave samo evnusi.