Narine Abgarjan – Valjinka


Narine Abgarjan je zanimljiva spisateljica i pojava na književnom nebu (post)sovjetskog prostora. Rođena Jermenka iz grada Berda kome je posvetila toliko stranica, karijeru je počela u slobodno vreme kao autorka bloga. Po obrazovanju filolog. Čitaoci bloga su uočili njen talenat, i nije dugo trebalo da se njene knjige pojave, nekoliko za decu, i nekoliko za one malo starije. Spomenuću samo dve: Ljudi koji su uvek sa mnom, i S neba su pale tri jabuke. Prošle godine sam propustio da kupim ovu poslednju za koju je Narine nagrađena nagradom „Jasna Poljana“. Ovo moj je jedan neskromni pokušaj prevoda kratke priče sa njenog bloga, a ima ih još mnogo lepih, duševnih, baš ono što oplemeni dan… Valjda će se u dogledno vreme naći izdavač spreman da finansira i prevođenje neke od njenih knjiga na srpski.

Umro je muž Valjinke Ejboganc. Dobro je ručao, prilegao je da se odmori i nije se probudio.
Dok je hitna, plašeći domaće životinje pobesnelim zavijanjem sirene, jurila pohabanim prašnjavim seoskim putem, Valjinka je prekrila ogledala u kući čaršavima i požurila je kod susetke sa molbom da obavesti ljude. Pri dolasku hitne dvorište je bilo počišćeno metlom, a kokške i ćurke, da svojim besposleno-nemim izgledom ne bi škodile uzvišenosti trenutka, oterane su u ćumez. Valjinka – od glave do nogu u crnini, ćutljiva i stroga, sedela je kraj muževog uzglavlja, i složivši ruke na kolenima, gledala je pukotinu na zidu.
– Ko će je sada zakrpiti? – upitala je ona doktora.
On se okrenuo ka tri centimetra širokoj, što se protegla od daščanog poda do plafona, pukotini. Nejasno je slegnuo ramenom, ćutke. Ipak je zatim upitao:
– Bomba?
– Zemljotres.
Valjinka je sahranila muža u starom odelu od tvida i iznošenim cipelama. Nove, kupljene tri dana pre smrti (spremali su se na krštenje, ali ne odoše), odlučila je da vrati u prodavnicu.
Te iste noći je usnila muža, natmuren, u odelu i čarapama, gledao ju je s prekorom:
-A nove cipele si utajila, Valjinka!
Valjinka se probudila u hladnom znoju, dugo se vrtela s boka na bok. Ujutro je potrčala u crkvu, zapalila je sveću za pokojnika. Zatim je otišla u cipelarnicu, pitala je može li da vrati cipele. Nove, nenošene. Rekli su da može.
Noću je ponovo usnila muža. Sad je već stajao go, do kolena u blatu i ćutao je.
-Ma šta ti je? -vrisnu mu Valjinka. -Ceo život si mi živce kidao, sad i s onog sveta dolaziš? Pa cipele se mogu vratiti u prodavnicu. Pet hiljada drama ne raste na drvetu!
Muž se okrete, krenu po blatu, šepajući, s naporom pomerajući tanke venozne noge.
Valjinki se srce steglo.
-Izdrži malo, neko će umreti, i predaću tvoje cipele, -vrisnula je ona.
Muž je klimnuo, ali se nije okrenuo, samo je je ubrzao korak. Valjinka se zagledala – više nije šepao.
Mesec dana u selu niko nije umirao. Onda, na kraju, ukazala se mogućnost – presvisnula je svekrva Ajlisanc Marijam. Valjinka zamota u čistu kuhinjsku krpu nove muževljeve ciepele, i dođe na sahranu. Zamolila je da ih stavi sa pokojnicom.
-Gde ću ih? – Marijam je bespomoćno raširila ruke. -Mi smo jedva… -tu ona zaćuta, pogledavši okolo, nastavila je šapućući: – Uzeli smo svekri najveći sanduk, ali ni tu nije stala! Nekako smo uspeli. Znaš i sama kako je ona krupna.
Valjinka se rasplakala. Ispričala je o mužu što luta go po blatu. Marijam je stiskala usne, uzdisala je. Uze cipele.
-Staviću ih svekrvi na noge. Za nju sigurno nema veze u kakvoj će obući obijati pragove onog sveta.
Valjinku je ujutro podiglo kucanje na vratima. Na pragu je stajala ubledela Marijam.
-Ejboganc, mila, finu si mi uslugu učinila! – izlete joj i zaćuta – sa zida je na nju preteći čkiljio Valjinkin deda. Pre sto godina je ratovao u carskoj armiji. Demobilisavši se, u govoru je među jermenske reči umetao rusko „ej bože“. LJudi su ga zbog toga prozvali Ejbog, a njegove potomke – Ejboganc.
Valjinka se pomerila u stranu, propuštajući Marijam u kuću.
-Usnila si svekrvu?
-Usnila sam. Kaže – cipele sam predala. Traži svoje.
Valjinka je sipala vodu u čajnik i postavi ga da se greje. Iznela je na sto hleb, sir i med.
-Sedi da doručkuješ.
Marijam mahinalno sede i uzdanhnu.
-Šta raditi?
-Čekati. Svejedno će neko umreti. Dobro je da tako debelih, kao tvoja svekrva, u selu nema. Sigurno će se naći mesto za cipele.
Marijam prasnu. Gledala je na Valjinku i zakikotala se. Za njom se nasmejala Valjinka. Tako su sedele dve stare udovice i smejale se.

 

Boris Akunjin – Čitajući Špera


Čitao sam sećanja Alberta Špera (1905 – 1981), koji je spočetka bio omiljeni arhitekta firera (đavoljski talentovan), a zatim je promenio profesiju i postao ministar vojni (vrlo efektivan).

Šper (desno) se sprema za dugovečnu slavu. Još ne zna da se Rajh neće pokazati hiljadugodišnjim.

Ti memoari su široko poznаti.

Najčešće od svega kod nas citiraju prepričani razgovor sa Hitlerom o Staljinu. Šper piše da se Adolf o Josifu izjašnjavao sa velikim poštovanjem, video je u njemu srodnu dušu i zato je naredio da se dobro postupa sa zarobljenim Jakovom Džugašvilijem.

Razgovor se dešava na vrhuncu žestokih bitaka na Istočnom frontu, i tada firer prozbori kako razmišlja da posle pobede ostavi Staljina kao vladara, zato što taj čovek ume odlično da upravlja s Rusima.

Van svake sumnje upečatljiv odlomak.
Tera na razmišljanje. Ali mene je u knjizi zlatnog dečaka, prvog učenika iz svih predemeta, najviše od svega porazila ne očigledna solidarnost među monstrumima, već sam Šper. Tačnije, neverovatna trepeljivost njegovih osećanja u odnosima sa Hitlerom. Centar zbivanja u knjizi je briga zbog toga što idol ili pomazi po glavi i počeše po uhu, a onda iznenada udari papučom po nosu.

Mada to nije pseća, već pre više ženska, čak devojačka, privrženost.

S tim u vezi sam počeo da razmišljam o tome da svaka diktatorska vlast priznaje postojanje samo jednog rasplodnog mužjaka. Zbog toga u vladarevoj sviti mogu opstati i preživeti samo saborci koji se ponašaju nemuževno. Vertikala vlasta je moguća (i uopšte primetna), samo onda kad je okružena izohipsama. Svaka manifestacija muškog ponašanja je pogubna za karijeru, a ponekad i za život. Pozdravlja se i nagrađuje samo dobrovoljna samokastracija. Nije slučajno u staroj Kini, gde je postojala najdrevnija, proverena vremenom, institucija centralizovane vlasti, da su karijeru pri dvoru mogli da naprave samo evnusi.

Nastavite sa čitanjem

Crtica – Izgubljeni svet sećanja (Vodolazkin, Lurija…)


Ovo je priča o jednom trenutku, koji je razrušio čitav život.
Ovo je priča o tome, kako je kuršum, probivši čovekovu lobanju i prošavši u kroz mozak, razdrobio njegov svet na hiljade delova, koje on nije mogao da sastavi.
Ovo je knjiga o čoveku, koji je upregao sve svoje sile, da vrati svoju prošlost i ovlada svojom budućnošću.

Ova knjiga je o borbi, koja nije navikla na pobedu, i o pobedi koja nije prekinula borbu.

Aleksandar Lurija – Izgubljen i povraćen svet

Jedna od priča u Borhesovim „Maštarijama“, Funes, počinje rečima: „Sećam ga se…“, i posvećena je čoveku koji se svega mogao setiti do detalja: „Funes je opažao stalni i tihi hod truljenja, kvarenja zuba, zamora. Primećivao je napredovanje smrti, vlažnosti. On je bio usamljeni i vidoviti posmatrač jednog sveta sa mnogo oblika, trenutnog i skoro nepodnošljivo tačnog.“

Za razliku od Funesa, život L. Zaseckog je bio noćna mora nakon što mu je metak 1943. prošao kroz lobanju. Od tada, ničeg više nije mogao da se seti. Nakon susreta sa Lurijom pristao je da narednih 40 godina vodi dnevnik koji bi popunjavao delićima pocepanih sećanja. 40 godina borbe da vrati bar nešto sećanja. Od tih zapisa, Aleksandar Lurija je kasnije objavio knjigu, gde su dnevnički zapisi Zaseckog prošarani Lurijinim komentarima. Naziv knjige je: Izgubljen i povraćen svet (Потерянный и возвращенный мир). Neke delove sam i preveo, ali čisto sumnjam da bi se nekad našao izdavač za tako nešto.

***

– Šta vi sve pišete?

– Opisujem predmete, osećaje. Ljude. Ja sada svaki dan pišem, nadajući se da ću ih spasiti od zaborava.

– Svet Božiji je suviše veliki da bi se tu očekivao uspeh.

– Znate, ako svako opiše svoju, pa i neveliku, česticu tog sveta… Mada zašto baš neveliku? Pa uvek će se naći taj čiji je vidik dovoljno širok.

– Na primer?

– Na primer, avijatičar.

Jevgenij Vodolazkin – Avijatičar

Jedan od modernih ruskih pisaca koji iznova privlači pažnju je peterburški filolog Jevgenij Vodolazkin. Mislim da je pažnju šireg čitalaštva u Srbiji stekao romanom Laurus. Glavni heroj, travar Arsenij, prolazi kao u nekom crkvenom žitiju mukotrpan put od Arsenija do monaške shime i imena Lavr. Iako je na ruskom tekst ispisan savremenom i drevnoruskom, uz poetičnost, kod nas je preveden samo modernim jezikom, tako da se dosta divne hemije izgubilo.

Ali da skratim priču, novi roman Vodolazkina, Avijatičar, mislim da zaslužuje podjednaku ili možda čak i veću pažnju. Glavni junak, Platonov (a mislim da ime nije slučajno izabrano, već po imenu najvećeg ruskog pisca Andreja Platonova) se budi u bolničkoj sobi bez sećanja. Tu je lekar Gajger uz pomoć koga pokušava da sklopi kockice i izmešana pamćenja. Kao i Zasecki, Platonov počinje da vodi dnevnik. I ispostaviće se da je Platonov bio zamrznut na Solovkama još tridesetih godina tokom projekta „LAZAR“, i da je jedini koji je uspešno odleđen 1999. godine. Da bi sredio sećanja, na Gajgerov nagovor vodi dnevnik. A u drugoj polovini knjige, to je zajednički dnevnik tri osobe.

Mogao sam i celu knjigu da prepričam, pa opet ne bih ništa uradio. Ovo je roman sitnica, mirisa, ukusa, dodira, fraza, zvukova. Roman u kome je vreme samo talasanje.

Sigurno će neko otkupiti prava za roman i prevesti, nadam se uspešno poetično, ili bar pokušati…

***

Sećam se.

Volim kad neko počne da priča svoja sećanja, kad su to sećanja običnih ljudi. To sećanje, iako uobličeno ili iskrivljeno (dovoljno je videti pripovetku Akutagave „U čestaru“), je nešto najvrednije. Sveti delić iskustva, iskre, koja nastavlja da živi iako je sve prošlo. U nekom izmenjenom obliku, možda bude predato nekom sledećem na korišćenje. A i čovek živi dok živi sećanje na njega.

UNICEF sveske za pleme Džan


„Znam taj narod, tamo sam se rodio“, rekao je Čagatajev.
„Zato te i šalju tamo“, objasnio je sekretar. „Kako se zvao taj narod, sećaš li se?“
„Nije imao naziv“, odgovorio je Čagatajev. „Ali je sam sebi dao kratko ime“.
„Koje mu je ime?“
„Džan. To označava dušu ili drag život. Narod ničeg nije imao, sem duše i dragog mu života koju su mu dale žene-majke, zato što su ga i rodile.“

 

Andrej Platonov – Džan

Pre nešto više od mesec dana ovaj svet je napustio jedan od velikih (pa i najvećih) režisera, Abas Kijarostami (Abbas Kiarostami). Autor ovog bloga je ostao i danas zadivljen njegovim filmom „Gde je kuća mog prijatelja?“, o dečaku koji traga za kućom drugara iz klupe kako bi mu odneo radnu svesku koja je ostala kod njega, jer ako se pojavi neurađenog domaćeg odlete mali iz škole.

Ma koliko radnja deluje banalno, ta dečija napetost dok traga, taj mučni izraz lica… Ne znam kako je režiser uspeo da to izvuče iz dečaka. To je tačno ono što sam viđao kod drugih mališana (a verovatno i kod sebe). No, nije on jedini filmadžija koji je radio na temu obrazovanja. Da vam se poverim, zaljubio sam se u iranski film, iznova otkrivam nešto novo.

Nastavite sa čitanjem

Preporuka za čitanje: German Sadulajev – Ja, Čečen


Ako ima u meni snova – to su samo snovi, a oni se ujutro rastvaraju u toploj vodi.

Ako ima u meni sećanja – to su takođe snovi, oni se rastvaraju na ulici.

Ako ima u meni misli – onih o snovima i o prošlosti, snova nestane, a prošlost je san.

Ako ima u meni srca…

Ako ima srca ono se ne zaustavlja.
Jednom će se zaustaviti.
Pričaću ti o svojoj ljubavi, o svom strahu, o svojoj samoći, o svojoj gorčini i slasti, o svojoj krivici pred tobom, mama.

Jedna lasta ne čini proleće – Razorna pripovest

U moru moderne ruske književnosti koja se kod nas pojavila poslednjih nekoliko godina, nekako potpuno nezapaženo, ispod radara kako bi to rekli, prošlo je objavljivanje ovog bisera (Ma čuj bisera? Dijamanta!) autora Germana Sadulajeva – Ja, Čečen. Prvo sam čitao razgovor Zahara Prilepina sa Germanom Sadulajevom, dopalo mi se kako razmišlja i prvom prilikom kupio knjigu.

Ja, Čečen

German Sadulajev, od oca Čečena i majke Ruskinje, pravnik po zanimanju, autor je izuzetne knjige sastavljene od devet priča. U Rusiji se knjiga pojavila još pre nekoliko godina i doživela mnogo pohvala. Iz meni nepoznatog razloga, srpski prevod izdavača (Draslar partner) je osakaćen za tri priče!!! Aman! Zašto??!?!?

I ovakva, osakaćena knjiga sa razornim pričama, čita se nekoliko dana, iako je po broju stranica tek nešto više od knjižice. Nije mi polazilo za rukom više od priču ili dve dnevno da pročitam.

Kako je to biti Čečen? Sigurno nimalo lako, jer mahom se doživljavaju kao bradonje zadojene islamskim fundamentalizmom. Dovoljno je pogledati ruske serije (a tek američke, pa i najnoviju sezonu serije Legends, gde se Đuričko našao u ulozi Čečena). Ali to je prostor o kome su nastala dva remek dela ruske književnosti: Ljermontovljev – Junak našeg vremena, i Tolstojev – Hadži Murat.

German Sadulajev piše izvanredno, mešajući fikciju, mitove Kavkaza i staroindijsku filozofiju, lirski pišući o stravičnim događajima, stalno se iznova nečeg novog prisećajući. Nekada su njegove priče kao Sokurovljeva Ruska barka. Kao usput sećajući se, uvlači čitaoca u priču, o lastavicama, o porodici, o ludama, tenkovima koji čekaju dan da se probude, o prvim ljubavima, o pogibiji, izdaji, zločinu. Nije ovde sve crno – belo (Kao što bi rekao Mišo Mate Kovač: ,,Niti su svi Čečeni cvijeće, niti svi Rusi smeće“). Tu su i ruske majke koje traže svoju decu po ratištu da ih vode kućama pre nego prvi put ubiju, tu su nemilosrdni sinovi koji su već ubili, tu je prodaja i izdaja čečenskih sunarodnika, koji svoje nevine sunarodnike, šalju u sigurnu smrt kako bi posle na televiziji moglo da se izveštava kako je još jedan terorista poginuo u akciji federalnih snaga bezbednosti…

Blagoslovena je književnost iz koje izviru ovakvi talenti, i koji se u nju ulivaju. Nemam više ništa da kažem, voleo bih da je neko sa ovih prostora napisao ovakvu knjigu. Nadam se da će se u nekom narednom

Još par redova iz knjige koji će vas ubediti da je pročitate. Citati su iz prve priče: Jedna lasta ne čini proleće.

Svaki Čečen mora da zna da sagradi toranj… Moj toran se nalazio u kućnoj biblioteci. Jednom mi ga je sestra, brišući prašinu s polica, srušila, toranj je pao i razbio se. Sestra je bila ozbiljna, pokupila je sve komade, zalepila i, da raspukline ne bi bile vidljive, obojila toranj rumenim lakom za nokte. Tako je moj toran postao rumen, kao krv.

Posle četrnaest godina moja sestra je pala na seoskom trgu, pogođena talasom eksplozije rakete tipa „zemlja-zemlja“, ispaljenoj iz podmornice u Kaspijskom moru.

***

Teško je biti Čečen. Ako si Čečen – moraš da nahraniš i sakriješ svog neprijatelja, koji pokuca na tvoja vrata kao gost… Neka odlaze voljene žene, neka nitkovi razore tvoju kuću, neka na tvojim rukama iskrvare tvoji drugovi, ti ne smeš da plačeš, ako si Čečen, ako si muškarac. Samo jednom, svega jednom u životu možeš da plačeš – kada ti umre majka.

***

Pričaću vam o ludacima.

Pre rat se mnogo ludih pojavilo u Čečeniji. Možda ih je stvorilo očekivanje rata, možda je sama zemlja istekla iz njih, kao što ćilibarna kaplja smole omota sveže rezove na drvetu, a samo drvo još nije bilo odrezano. Možda je Majka Tušoli govorila s nama njihovim jezikom i poslala svoju voljenu decu. Ali, ko ju je slušao?