Hagakure i malo Japana


Pre oko 3 godine sam počeo da gledam umetničke&autorske filmove. Naravno u početku to je bio Akira Kurosawa (npr. u Rashomon-u sam uživao). Rodila se želja da malo zagrebem po Japanskoj kulturi za koju sam bio duduk (čak i za mange, anime i sve to). Pročitao sam da je Rashomon nastao iz dve pripovetke Akutagave (za života pisao samo pripovetke). Kupio sam i neke dve knjige sa njegovim pričama. Preporučujem za čitanje, kao i filmove Akira Kurosawe.

Yukio Mishima

Odlučio sam da više upoznam japanski film, i naletim na jednom forumu opis filma koji je nastao po delu Jukija Mišime (Yukio Mishima) – Patriotizam. Nisam ni do dan danas stigao da pogledam isti film, niti da pročitam bilo šta od Mišime. U međuvremenu na prošlom sajmu knjiga naletim na malu knjižicu „Hagakure i Mišima“.

Kupim i pročitam esej od Mišime, i ta knjiga mu je služila kao neka vrsta duhovnog vodiča. Pisao ju je samuraj koji je nakom smrti svog daimoa (učitelja) trebao da izvrši samoubistvo (btw. Mišima je izvršio javno samoubistvo na samurajski način – seppuku, prerezao je sebi donji deo stomaka). Nakon toga samuraj se povukao u izolaciju i napisao je Hagakure kao zbirku kratkih misli kako postupati u životu. Srpski prevod je oskudan, nema mnogo misli, ali i ono što ima me je malo iznenadilo. Npr. Yamamoto Tsunetomo (autor Hagakurea) ne pravi razliku između ljubavi homoseksualne i heteroseksualne, što mi je bilo zanimljivo. Nekako nisam očekivao to od jednog samuraja, ali eto dokaza koliko ne poznajem kulturu Japana. Za samuraja smrt treba da bude nešto uzvišeno i nešto čemu treba stremiti, kao vrhovni ideal (Mišima piše da su kamikaze čitale Hagakure pred odlazak u smrt, ali samoubistvo nije ono na šta poziva ova knjiga niti je opravdanje za isto).

U suštini ima misli o svemu, a od mene evo tri izbora. Pročitajte, neke su genijalne za svakodnevni život. Nadam se da će u nekim narednim postovima biti i više o Japanu. Meni jedna od najomiljenijih je ova prva:

Lekcija namenjena kišnim danima
Postoji izvesno stanje duha koje može da se nazove „stanje duha kada kiše padaju“. Kada se čovek nađe pod iznenadnim pljuskom može da pokuša da se ne pokvasi ako svom snagom trči ili ako se skriva pod strehama krovova; ali bilo šta da uradi biće mokar. Ako se od početka duhovno pripremio da bude pokvašen, neće se ni najmanje naljutiti kada se to desi. To je držanje koje u svim situacijama može da koristi.

Kako prigušiti zevanje?

Zevati na javnom mestu je nepristojno. Ako iznenada osetite želju za zevanjem, pređite rukom preko čela odozdo nagore i ta će želja prestati. Ako ovo ne uspe, zatvorite usta i trljajte unutrašnjost usnice jezikom – ili pak prikrijte zevanje rukavom ili rukom i pri tome neka to bude učinjeno na najdiskretniji način. Isto ophođenje važi i za kijanje. Ako ne poklonite pažnju tim stvarima bićete smešni. A postoji i mnogo drugih situacija u životu kada bi trebalo da znate da se suzdržite.

Dovoljno je udahnuti vazduh sedam puta pre nego što donesemo odluku
Prema staroj izreci „dovoljno je udahnuti sedam puta pre nego što donesemo odluku“. Gospodar Takanobu Riuzodi je jednog dana načinio ovu opasku: „Ako se suviše dugo okleva pri donošenju odluke, čovek se uspava“. A gospodar Naošige je rekao: „Kada se donošenju odluke pristupa polako u sedam od deset slučajeva se posao završi loše“. Veoma je teško doneti odluku kad je čovek uzbuđen. Ali ako se, ne obraćajući pažnju na detalje, problemu pristupi duha oštra kao brijač, za odluku neće trebati duže vremena nego dok se udahne vazduh sedam puta. Dovoljno je mirno ispitati problem i poći od njegove srži.
Evo i pdf na engleskom:

7 thoughts on “Hagakure i malo Japana

  1. A sada da ti dam još jednu lekciju iz Japanske kulture – gratis. Naime, učeći u knjižnici za ispit iz relativnosti (sad se konačno mogu legitimno kačiti sa kretenima na forumu) knjiga o Japanu, koju je napisao naš pokojni akademik Vladimir Devide (ako se ne varam), uporno me gledala sa police i morao sam je malo pročitati. Pa sam je pročitao cijelu. Najviše me dojmila simbolična usporedba japanske i zapadnjačke kulture.

    Zapadnjačka kultura je sklona kontroli prirode (od same Biblije gdje piše da čovjek upravlja svim životinjama i biljkama, podređene su mu, pa preko primjera iz umjetnosti gdje se čovjek stavlja na prvi plan), kao i kontroli života, japanska je orijentirana skladu sa prirodom i prihvaćanju smrti. Tako, dok je omiljen cvijet u zapadnjačkoj kulturi ruža, u japanskoj je trešnjin cvijet. Na pravi pogled to nam ništa ne otkriva o kulturama, no, ako usporedimo ova dva cvijeta sve postaje jasno. Ruža proživljava svoj vijek na način da postepeno stari, mijenja boju koja je sve manje intezivnija, suši se, gnjije i tek kada je totalno osušena, počme ispuštati latice – umire. Trešnjin cvijet počinje umirati u trenu kada procvjeta jer mu odmah ispadaju latice, u trenu kada je najljepši. Ruža je primjer života jednog zapadnjaka koji se bori svim snagama protiv smrti, stari i na kraju popušta i umire, i zapadnjak se tome procesu divi, kao jednoj borbri protiv smrti. Trešnjin cvijet umire dok je mlad i japanci tu simboliku prihvaćaju kao nešto lijepo, kao sklad sa prirodom, pomirbu da čovjek mora da umre kada mu dođe tren bla bla.

    Uglavnom interesanta poredba. Japanci su cool.

  2. Japanci valjda za sve to što si gore napisao, imaju reč saba na srpskom bi se prevelo kao patina. Cene stvari koje stare. Zapravo postoji velika razlika u mnogim stvarima između Istoka i Zapada. Jedno vreme sam se interesovao za koncept Apokalipse (možda padne i neki post na tu temu). Pa samo u okviru shvatanja Rusije i Amerike i kako njihovi stvaraoci doživljavaju Apokalipsu, može mnogo da se kaže.

  3. E, to bi bio zanimljiv članak. Navijam da ga napraviš jer i mene zanima tematika.

    A ja se vraćam čitanju članaka o Sonji Savić. Divna žena.

  4. Biće i to. A što se Sonje Savić tiče, iskreno da ti kažem da ne gajim velike simpatije prema njenom delu i radu (Bog da joj dušu prosti), kad čitam nešto što je pisala, a i pogledam onaj dokumentarac, Sonja mi tu deluje prepotentno, kao da je ona a i drugi, svi onako Bogom dani, ali eto drugi se urotili i sipali im drogu u heroin. Istina slažem se i sa nekim njenim stavovima u pogledu stanja duha i društva, ali nekako sebi daje preveliku ulogu u svim tim zbivanjima. I uopšte mi se nije dopao njen dokumentarac Šarlo te gleda (možda bi mnogi rekli wow, avangarda ovo ono, ali ja mislim da je najobičnije sranje).

    Realno mislim da je sve to vreme ’80ih imalo sjajnih ljudi, pa možda i neki od njih na svetskom nivou kvaliteta, ali Sonja mi tu nikako nije… A i kasnije stekao sam utisak ogorčenosti usled totalne unutrašnje i spoljašnje sjebanosti.

  5. A i kasnije stekao sam utisak ogorčenosti usled totalne unutrašnje i spoljašnje sjebanosti.

    Hahaha, ovaj sam utisak i ja stekao. Vanjska i unutrašnja sjebanost su povezane, znaš da okolina poprilično (po nekima i totalno) inducira unutrašnje stanje. Nisam gledao nijedan njen dokumentarac, sam čitam i gledam njene interviewe. Ne znam kakva je djela ostavila, ali me osvojila kao osoba. Jeste da je sjebana i to jako sjebana, ali unatoč tome ima jako plemenite ideje. Mene kod nje jako fascinira elokvencija, tok misli, emotivan nastup, osjetljivost prema društvenim temama i sl. Ostao mi je u glavni jedan dio interviewa:

    Voditeljica: Što me se tiče, ja ću da živim svoj život?
    Sonja: Ne tiče vas se. Ne mora da vas se tiče. Ali kada za sedam godina vaša kćerka dođe sa sponzorom 30 godina starijim od sebe u kuću, ticat će vas se itekako.

  6. Ah to vreme je slično kao i sada, sa glupim voditeljkama, sponzorušama, u to vreme nije bilo privatnih fakulteta, pa sada većina njih završava na nekim šbžnj faxovima. Meni je recimo genijalan onaj Štulićev intervju gde ga lik pita: Džoni šta će jadan narod.
    Štulić: Šta jadan, nek se bori? Što ja nisam takav. što nisi ti takav?

    Ne sporim njenu plemenitost i sve to što spominješ, ali mi je smetalo to što je sebi davala neku vrstu sokratovske uloge. Nažalost gomila tih likova iz osamdesetih se uvalila u establišment, npr onaj lik Krle iz Idola nema ni dana radnog staža a savetnik je Tadića, Šaper (Idoli) isto uz Tadića. Jbg, ne bih baš sada da odemo iz Japana u političke vode Balkana.

    Btw pročitao sam par haiku stvari koje su mi se nenormalno dopale, prvom prilikom kupujem neku zbirku.

  7. Povratni ping: Uskom stazom u proleće | izmedju

Leave a reply to izmedju Odustani od odgovora