Letu Štuke i listić beli što sreću deli

Šta reći o bosanskom bendu Letu Štuke? Album prvenac su izbacili 2005. godine (album “Letu Štuke”). U pitanju su ljudi koji su tokom osamdesetih svirali za svoju dušu. U prvoj postavi pored frontmena Dina Šarana su bili i Duco Vranić, Đani Pervan i Igor Pavlica iz Rundekovog Cargo orkestra (nedostaje mi isti, nije isto bez duvačke sekcije).

Letu Štuke

Moram reći da su me za kratko vreme Letu Štuke osvojile, što ljubavnim, što socijalnim pesmama. Nažalost taj žanr je nekako izumro na ovim prostorima, nakon Azre i EKV-a (bolje rečeno Milana Mladenovića) nema više nikoga da opeva dušu običnog čoveka dok se sa sistemom rve, otuda su mi Štuke bile pravo osveženje.

Neću više ništa da kažem o njima, samo ću ispod da kačim pesme i stihove za koje se nadam da su odlična podloga za bele glasačke listiće. Nema te sile koja će me ubediti u suprotno, ma koliko god se zapinjali razni ljudi. Glasajte, ali u ovoj zemlji ima oko 100 000 ljudi zaposleno po partijskoj liniji, ako ne i bar 2 – 3 puta toliko, pomnožite tu cifru sa minimum dva, garantujem da ima oko pola miliona glasackog kadra partija koji ce izaci. Naivni glasaju iz ideala.

Ovih dana sav u znoju spavas.
Migrena te budi, ona hrce, ah, ljudi.
U mraku pijes „ksanaks“, sta ces danas,
mislis li na nas? O, ne.

Ovih dana, Vrhovni sud ti sudi.
Nista od toga, pa ti si prvi do Boga.
Diktiras, urednik pise, klise,
bice kise, opet migrena.

Ovih dana raskol u stranci za naslovnicu.
Loziona za naivnu rulju. Burek, sir u ulju,
meso na zaru, iza zatvorenih vrata:
„Nece, hoce, hoce, nece biti rata.“

Refren (dva puta):
Mi smo maticni brojevi, brojevi racuna,
poluprazni kontejneri, iscupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.

Ovih dana odluka je pala u prvom krugu,
izglasana od budala. Hvala? Ni hvala.
Povjerenje? Prosperitet? Postenje?
Pojest cemo drago kamenje s nakita vasih zena, kceri, kurtizana.

Ovih dana gladni, bijesni jedni na druge,
na sebe zbog vas, zbog tebe, zbog svih poltrona,
kurtona, mediokriteta, mi smo supak svijeta.
Nikad vise devedeseta – devedeset peta.
Konopac je spreman, savit ce se grana – ovih dana.

Refren (dva puta):
Mi smo maticni brojevi, brojevi racuna,
poluprazni kontejneri, iscupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.

A vi ste obicna bagra s koca i konopca.
Da nije bilo rata ne bi imali za graha.
Hranite ekstreme da zaustave vrijeme,
da i djeca budu sluge mrznje, gluposti i straha.

Ova zemlja je kulisa za predstavu lazi,
teatar apsurda za pokisle zabe.
Dok muhe nas jedu u prvom su redu
svi oni sto karte dobivaju dzabe.

Mi smo maticni brojevi, brojevi racuna,
poluprazni kontejneri, iscupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo…

To nije nikakva posebna kuca
to nije nikakav poseban vrt
tu nema puno zena, nema bazena
na oko dosadno je na smrt

Al’ oko mene su posebni ljudi
svi zanimljivi, eksentricni
celicne felge i plasticne grudi
i svi su digitalni, elektricni

Spoji slatko i slano, to ide
ali kruske i jabuke ne
spoji crnu i bijelu nam boju
siva je slika svijeta, zar ne

A svi bi htjeli bit’ novi i cudni
ili bar bljestavi cirkusanti
dok mnogi spavaju neki su budni
sami sa svemirom na ti

To je minimalizam
to je minimalizam
al’ ne zna primitivizam
sta je to minimalizam

To je minimalizam
to je minimalizam
svi vide, niko da prizna
koja to gazi nas cizma

Bogati roditelji ne zale
za svoju djecicu dat ce bas sve
prodaju sume i hidrocentrale
i drze pola drzave

Zato im potomci veselo zive
ne rade nista, a imaju sve
cisti kokain i rublje od svile
i tudje gladne godine

To nije minimalizam
to nije minimalizam
al’ ne zna primitivizam
sta je to kapitalizam

To nije minimalizam
to nije minimalizam
svi vide, niko da prizna
koja to gazi nas cizma

Mali, tad sam bio mali,
Možda čak ni rođen
To su bili dani.
Ne bih da te davim,
Ne znam gdje da stavim ovo tmurno lice
Da li među ribe ili među ptice

Koju da poštujem formu?
Jer kada oči zinu
Zajebi suštinu
kuća, pos’, ve na kredit
morat ću se sredit, sam sebe oplodit
I opet se rodit
Žohar hermafrodit

U danima, vagonima
Za sreću i za bolje sutra
Gdje sretna djeca sviraju
I ne treba im dop, ni vutra
U danima, žetonima
Dok zemlja vrti rulet ludi
Gdje pamet ide s mudima
I gdje su ljudi samo ljudi

Sunčano jutro s reklama
Laptop u krevetu – smile
Radno odijelo, pidžama
Život il’ samo – lifestile

Uvijek je bilo isto,
zakon je reala.
Sirova koža, meso,
zlatom sve do para.

I trči, radi, trpi,
hrani se i množi.
Otimaj, kradi, varaj,
pred očima božijim.

Vazda su želje iste,
život ideala.
Ugodi tijelu pa ga bodi,
sto igala.

I nije važnio je li droga ili joga,
samo je bitno čemu dođeš putem toga.

Ja se baš ne razumijem,
ja malo šta umijem.
Moje su ulice u zlatnom ramu.
Ja se baš i ne poznajem,
samo prepoznajem kada svjetlo
promoli kroz tamu.

(monotono monotono)

Seks je u glavi,
svi ga slave kao totem.
Nisam muškarac ako s bojnog polja odem.
I popij oči,
krvi loči, al’ se bori
za tuđi račun i nejasan teritorij.

Nije sve tužno,
imamo i zabavljače,
novu elitu,
nove talente pjevače.
Rastu ko gljive,
euforičan je prizor.
Plovim kroz dimove i ne palim televizor.

Ja se baš ne razumijem,
ja malo šta umijem.
Moje su ulice u zlatnom ramu.
Ja se baš i ne poznajem,
samo prepoznajem kada svjetlo
promoli kroz tamu.

Sinovac, sve što treba ti je novac
(puši kurac).
Sinovac, uči li te tako otac?
(puši kurac).
Oca mi ne diraj.